Oni koji bi sada da ruše krstionicu na Miholjskoj Prevlaci našli bi se na tragu onih zlotvora koji su srušili slavni Prevlački manastir sredinom 15. vijeka, kao i na tragu onih koji su srušili Lovćensku kapelu, ali bi i njihovo prokletstvo primili na sebe, poručio je u intervjuu za „Dan” episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Vladika je naglasio da uprkos spremnosti Srpske pravoslavne crkve (SPC) da potpiše ugovor sa državom, kao što su to uradile Islamska zajednica i Rimoktolička crkva, nijesu naišli na iskren dijalog, te da su umjesto toga dobili nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je više ličio na revolucionarni poziv za gonjenje Crkve i pljačku njene imovine, nego na valjano pravno regulisanje slobode vjere

Kako komentarišete pokušaj, odnosno najavu rušenja krstionice na Miholjskoj Prevlaci? Kako ocjenjujete tumačenje nadležnih u vezi sa razlozima rušenja krstionice?


Pitanje krstionice na Prevlaci ne možemo pravilno razumjeti bez njene pred-istorije. Tamo je davno porušena naša najveća svetinja, Manastir Svetih Arhangela koji vjekovima čeka obnovu. Svetinja koju je Sveti Sava odredio za sjedište drevne Zetske episkopije. Ona je u vrijeme cara Dušana uzdignuta na stepen mitropolije, a današnja Mitropolija crnogorsko-primorska čuva njen kontinuitet. Ta svetinja, iako davno porušena, poštuje se kao prva katedra Mitropolije. Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Amfilohije dao je sve od sebe da se započne pomenuta obnova. U tom cilju, okupio je najpoznatije i najiskusnije stručnjake koji bi pomogli da se ispune odgovarajući standardi prilikom obnove, međutim, naišao je na nerazumijevanje kod državnih institucija, koje umjesto da daju stručnu podršku, samo koče i odugovlače. Ne izlaze u susret svenarodnoj želji pravoslavnih vjernika i građana Crne Gore da se obnovi svetinja koja nas je rodila. Oko obnove Prevlake sabira se omladina već dvije decenije. Daroviti sveštenik Backović, stavljajući akcenat na duhovnu obnovu koja će donijeti i vidljivu obnovu Prevlake, zajedno sa omladinom, započeo je krstionicu koja liči na Lovćensku kapelu. Iako nema dozvolu, ta krstionica probudila je svijest o Prevlačkoj svetinji i postala simbol njene obnove. Oni koji bi je sada rušili, našli bi se na tragu onih zlotvora koji su srušili slavni Prevlački manastir sredinom 15. vijeka, kao i na tragu onih koji su srušili Lovćensku kapelu, ali bi i njihovo prokletstvo primili na sebe. Nadam se da do toga neće doći.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti, ni gotovo četiri godine od okončanja javne rasprave, nije donesen i njegovo, navodno, revidiranje traje i dan- danas. Vaše mišljenje o cijelom procesu koji prati donošenje ovog zakona? Da li su Mitropolija crnogorsko-primorska i Eparhija budimljansko-nikšićka sada iole uključenije u proces izrade ovog zakona, nego što je to bio slučaj prije četiri godine?



Izrada i usvajanje zakona o slobodi vjere ima veliki značaj i za Crkvu, i za državu. Mi već duže vremena, više od jedne decenije, naglašavamo da to važno pitanje treba riješiti u skladu sa opštevažećim pravnim načelima i Ustavom Crne Gore. Organizovali smo 2008. godine međunarodni naučni skup na temu vjerskih sloboda danas i štampali zbornik radova. Inicirali smo, nažalost bezuspješno, više puta dijalog sa nadležnim državnim institucijama koji bi doprinio boljem razumijevanju ovog pitanja. Pozitivno smo ocijenili zaključenje ugovora između Crne Gore i Rimokatoličke crkve i slične ugovore sa drugim vjerama u Crnoj Gori. Izrazili smo spremnost da potpišemo ugovor sa državom ukoliko bi on bio prihvatljiv za obje strane. Država je sve to izbjegla, nije bilo iskrenog dijaloga, nije htjela da sa Srpskom pravoslavnom crkvom potpiše ugovor kojim bi njihovi odnosi bili regulisani na primjeren način. Umjesto toga, država nam je ponudila nacrt zakona koji je više ličio na revolucionarni poziv za gonjenje Crkve i pljačku njene imovine, nego na valjano pravno regulisanje slobode vjere. Do sada je neslavno tekla priča sa tim nacrtom, ali ga se naše vlasti, koliko mi je poznato, još nijesu odrekle. Mi, svakako, ne možemo prihvatiti zakon u kojem bismo u svojoj državi od nje bili diskriminisani u odnosu na druge crkve i vjerske zajednice. Nedopustivo je da se da kroz različite pravne akte (ugovor ili zakon, svejedno) koji se odnose na istu materiju – slobodu vjere – uvode dvojni standardi i neravnopravnost među vjerama u Crnoj Gori. Naravno, kao Crkva koja ima izuzetno bogato iskorijsko i kulturno nasleđe, osim toga i najveći broj sveštenika i vjernika, ne tražimo ništa više prava i povlastica putem zakona nego druge priznate vjere. Ne možemo prihvatiti i ništa manje nego što su one dobile kroz već potpisane ugovore.

Osjećamo dužnost da sa državom uspostavimo odnose na zdravim osnovama. Mi smo otvoreni za dijalog, spremni smo da uvažimo svačije stručno mišljenje koje se odnosi na slobodu vjere u savremenom društvu. U tom smislu činimo još jedan izuzetan važan korak: Mitropolija crnogorsko-primorska u saradnji sa Konferencijom evropskih crkava (KEK) po drugi put organizuje međunarodni naučni skup u Podgorici 3. i 4. maja ove godine. Pozvani su najpoznatiji evropski eksperti za ova pitanja, predstavnici vlasti i više profesora prava iz Crne Gore. Želimo da se ovo pitanje sagleda i rješava u okviru pravne struke i to na obostrano zadovoljstvo i Crkve i države. Mi se strogo držimo tog pristupa, svaki drugačiji bio bi pogrešan i neprihvatljiv.

Srpska pravoslavna crkva ima jasan i čvrst stav u vezi sa Kosovom. Kako cijenite odnos srpskih zvaničnika prema kosovskom pitanju?



Crkva je svojom riječju o Kosovu i Metohiji u ovim sluđenim vremenima podsjetila svoj narod, pa i međunarodnu javnost, da imamo korijene, kulturu, tradiciju, identitet i da se ne smijemo odreći tih vjekovima njegovanih vrijednosti. U našoj svijesti o Otadžbini i identitetu ključno mjesto zauzima Kosovo sa Metohijom, ne samo kao teritorija, nego kao duhovno ognjište koje grije i objedinjuje sve Srbe ma gdje oni živjeli. Duhovno značenje Kosova je duboko i neiscrpno, ali je ono opipljivo i prijemčivo kroz kosovsko-metohijske svetinje i to osveštano podneblje, kroz miris kosovskih božura, kroz patnju, pjesmu i molitvu. Ono je zavjet vjere, slobode i stvaranja. Kosovo jeste srpska Golgota koja se kroz vjeru i stvaranje pretvara u slavu. Tu smo najdublje dotakli tajnu Krsta i Vaskrsenja, utemeljili se i utvrdili kao narod Novog zavjeta, novi hrišćanski Izrailj... Naša je duboka rana što vlasti u Crnoj Gori nijesu htjele da čuju ni glas Crkve, niti glas većine svoga naroda, niti glas svojih najboljih predaka o Kosovu i Metohiji. Srbiji bi bilo mnogo lakše da se vlasti Crne Gore nijesu odrekle kosovske misli svojih svetih vladika Petrovića i kralja Nikole. Prodale su sebe u tuđina, kako (pro)reče Njegoš. Vidimo da je danas Srbija pod velikim pritiskom od zapadnih sila da prizna pseudo državu na svojoj teritoriji i da se, nažalost, i Crna Gora stavila u službu te zlokobne priče. Neka Srbiji Bog da snage da odoli tuđinskim pritiscima i da sačuva Kosovo i Metohiju – duhovni temelj cijelog srpskog naroda.

A.OSTOJIĆ

---

Stišajmo međusobne tenzije i uklonimo svako zlopamćenje
Vaša Vaskršnja poruka vjernicima.

Želimo da radost praznika Vaskrsenja Hristovog i Njegove pobjede nad smrću dopre do svakog ljudskog srca, da uđe u svaki dom i u svaku porodicu. Da utješi i ohrabri tužne i žalosne, da obasja i nahrani siromašne, da izmiri zavađene. Hristova pobjeda nad smrću je i naša pobjeda. Ona ima takvo dejstvo da i sve one koji vjeruju čini učesnicima i sudionicima Njegove slave i božanske vječnosti. Ova radost nije sporadična i pojedinačna, nego saborna, obuhvata nebo i zemlju, anđele i ljude, daje nam silu da prevazilazimo sve naše nesporazume, neprijateljstva i ograničenja, da jedni druge zagrlimo u bratskoj ljubavi. Ona obnavlja naše zajedništvo, prosvjetljuje ga i obesmrćuje.

Neka bi ovaj najveći hrišćanski praznik svima nama dao snage da stišamo međusobne tenzije i uklonimo svako zlopamćenje, da ljubimo jedni druge iskreno i bratski. Amin! Bože daj!

Svima koji slave, srećan Praznik i svima radost. Hristos Vaskrse!


Vraćanje vjeronauke u škole značilo bi raskid sa ideološkim jednoumljem
Da li smatrate da bi vjeronauka trebalo da bude predmet u redovnom obazovanju djece i kako komentarišete to što ovog predmeta nema u školskim programima?



Vjernicima u Crnoj Gori je uskraćeno pravo na vjersko obrazovanje njihove djece u državnim školama. Svakako, ovim je i djeci uskraćeno pravo na vjersko obrazovanje. Uskraćivanje tog prava roditeljima i djeci je izraz animoziteta vlasti prema religiji. U Crnoj Gori imaju snažno utemeljenje tri tradicionalne vjere pravoslavna, katolička i islamska. Treba se zapitati da li će nove generacije biti sposobne da razumijevaju svoju prošlost i bogato duhovno nasleđe bez osnovnog vjerskog obrazovanja. Osim toga, razvoj modernog školstva u Crnoj Gori uključivao je i vjeronauku za ove tri pomenute vjere sve do početka komunističke vladavine. Uskraćivanje tog prava nije ni iz daleka u skladu sa načelima sekularnog društva, jer sekularizam uključuje poštovanje svačijeg prava ukoliko ono ne ugrožava prava drugih. Riječju, vraćanje vjeronauke u državne škole za sve one koji to žele bio bi vidljivi znak raskida sa ideološkim jednoumljem iz vremena komunističke diktature.



"Naša je duboka rana što vlasti u Crnoj Gori nijesu htjele da čuju ni glas Crkve, niti glas većine svoga naroda, niti glas svojih najboljih predaka o Kosovu i Metohiji. Srbiji bi bilo mnogo lakše da se vlasti Crne Gore nijesu odrekle kosovske misli svojih svetih vladika Petrovića i kralja Nikole - naglasio je Joanikije